Pon, 20. Dec. 2010.
Cancun, Meksiko, 29. Studeni-11. Prosinac 2010 UN-Konferencija o klimatskim promjenama u Cancunu nudi uravnotežen paket odluka i vraća vjeru u multilateralnom procesu UNFCCC i Kyoto prot...
Cancun, Meksiko, 29. Studeni-11. Prosinac 2010
UN-Konferencija o klimatskim promjenama u Cancunu nudi uravnotežen paket odluka i vraća vjeru u multilateralnom procesu
UNFCCC i Kyoto protokol
Međunarodni politički odgovor na klimatske promjene počeo je sa usvajanjem UN Konvencije o klimatskim promjenama-UNFCCC u 1992. godini, koji postavlja okvir za djelovanje u cilju stabiliziranja atmosferskih koncentracija stakleničkih plinova kako bi se izbjegao "opasan antropogeni uticaj" na klimatski sustav planeta Zemlje. Konvencija je stupila na snagu 21. ožujka 1994. godine, a sada broji 194 članice.
U prosincu 1997. godine, u Kyotu, Japan, predstavnici zemalja članica Konvencije usuglasili su se sa protokolom koji obvezuje visoko industrijalizirane zemlje i zemlje u tranziciji ka tržišnoj ekonomiji da postignu ciljana smanjenja emisije. Te zemlje, poznate kao Aneks I članice, pristale su da smanje svoje ukupne emisije šest stakleničkih plinova u prosjeku za 5,2 % ispod razine iz 1990. godine, u periodu između 2008-2012 (prvog obvezujućeg perioda), a s određenim ciljevima koji variraju od zemlje do zemlje.
Protokol iz Kyota stupio je na snagu 16. veljače 2005, a sada ima 192 članice. Sjedinjene Američke Države su, jedine u industrijski razvijenom svijetu, odbile Protokol iz Kyota s obrazloženjem da i ekonomije koje imaju brzi rast, poput Indije i Kine, treba da preuzmu dio obaveza.
Trendovi emisija za razdoblje 1990.-2008. ukazuju na porast emisija stakleničkih plinova u svijetu. Optimizam među zemljama koje su potpisale obavezu smanjenja emisija, te istu i poštuju, zasjenjuje veliki rast emisija zemalja koje nisu preuzele obavezu prema Kyoto protokolu.
Prošlogodišnja Konferencija o klimatskim promjenama u Kopenhagenu-COP 15 trebala je donijeti globalni sporazum kojim bi se od bogatih zemalja i nekih siromašnijih zahtijevalo da još više ograniče emisiju ugljen dioksida, CO2 i drugih štetnih plinova koje u atmosferu ispuštaju industrija, vozila i poljoprivreda.Taj sporazum trebalo je naslijediti Protokol iz Kyota koji ističe 2012. godine.
COP 16- Cancun, Meksiko, 29. studeni - 10. prosinac 2010. godine
Poslije razočaravajućeg sammita u Kopenhagenu, na kojem su propali pregovori o novom sporazumu o borbi protiv globalnog zagrijavanja, a sa ciljem da se učini konkretan napredak koji bi doprinio ponovnom uspostavljanju povjerenja, organizirana je i održana Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama u meksičkom ljetovalištu Cancun, u periodu od 29. Studenog do 10. prosinca 2010. godine.
Osnovni cilj ove Konferencije u Cancunu jeste osiguravanje nastavka pregovora pod Okvirnom konvencijom UN o promjeni klime-UNFCC i uspostava održivih osnova za usvajanje pravno- obavezujućeg dokumenta na međunarodnoj razini, za period poslije 2012. godine. Uspostava ove osnove bi poslužila postizanju konačnog dogovora tj donošenju odluka o obavezama za post-kjoto period 2013.-2020. godine ili o prihvaćanju produženja ovakvog Kyoto protokola kakav je danas na snazi, na konferenciji u Durbanu, Južna Afrika, koja se održava naredne godine.
Vlade zemalja svijeta, tijekom dvotjedne Konferencije u Meksiku, nastojali su prevladati dugotrajna neslaganja između bogatih i siromašnih nacija oko načina borbe protiv klimatskih promjena, pri čemu je sve više dokaza da se klima na našoj planeti evidentno mijenja na način koji će zasigurno pogoditi obje strane.
COP16 se fokusirao upravo na pomirenje ova dva pogleda po pitanju problema rasta koncentracija CO2 u atmosferi. Kako se pogledi veoma razlikuju, posebno država u razvoju ili nerazvijenih zemalja, odluke su veoma teške i na ovom COP-u nastojalo se donijeti samo dio nužnih odluka za održavanje Kyoto protokola živim nakon isteka obavezujućeg razdoblja.
Konferencija je uključila šesnaestu Konferenciju stranaka (COP 16) UNFCC Konvencije i šestu sesiju Konferencije članica, šesti sastanak članica Kjoto protokola (COP/MOP6), kao i trideset treću sjednicu oba Pomoćna tijela za provedbu i Pomoćno tijelo za znanstvene i tehnološke savjete (SBSTA), te petnaesto zasjedanje Radne grupe Aneks I članica Kyoto protokola.
Ovi događaji okupili su oko 12.000 učesnika, uključujući gotovo 5.200 prestavnika vlada, 5.400 prestavnika UN tijela i agencija, međuvladine i nevladine organizacije i oko 1.270 akreditiranih prestavnika medija.
Od početka konferencije bilo je jasno da neće biti postignut sveobuhvatni dogovor koji bi u pravnom smislu mogao zamijeniti Protokol iz Kyota koji ističe 2012. godine, te kojim će se zaustaviti rast globalnog zagrijavanja.
Sjedinjene Američke Države su insistirale na tome da će pristati na obavezujuće limite zagađenja samo ako i Kina pristane na zakonska ograničenja. Kina, koja je sada najveći svjetski zagađivač, ali i najveći investitor u obnovljivu energiju, odbacuje uvođenje međunarodnih limita, ukazujući da joj je i dalje potrebno da troši mnogo energije kako bi prebrodila veliko siromaštvo i da ne snosi povijesnu odgovornost za problem zagađenja.
Protivljenje pojedinih zemalja Protokolu iz Kyota bio je kamen spoticanja tijekom završnog tjedna pregovora u Kankunu, međutim, diplomate su uspjele pronaći kompromis.
Sudionici Konferencije o klimi u Cancunu postigli su, nakon teških pregovora, suglasnost o završnom dokumentu. Njime se predviđa niz mjera u borbi protiv klimatskih promjena. Zemlje učesnice razgovora na konferenciji UN o klimatskim promjenama usvojile su kompromisni nacrt teksta, koji je izradio Meksiko, uprkos protivljenju Bolivije. Nije očekivana usaglašenost država na obavezno smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2020. godine, ali je postignuta suglasnost država oko pitanja održivog upravljanja šumama u budućnosti kao alata za smanjenje CO2 koncentracija u atmosferi. Ovakva odluka bitno će doprinijeti očuvanju šuma u svijetu i održavanju bioraznolikosti. U nacrtu dokumenta ističe se da su potrebne veće mjere smanjenja emisija štetnih plinova, ali nije ustanovljen mehanizam za dostizanje ciljanih obaveza, koje su zemlje preuzele.
Postignuta je suglasnost o osnivanju “Zelenog klimatskog fonda“ za pomoć zemljama u razvoju. „Zeleni klimatski fond" trebalo bi prikupiti i raspodjeliti 100 milijardi dolara godišnje do 2020. godine za zaštitu siromašnijih zemalja od utjecaja klimatskih promjena i pomoći im u razvoju uz manje emitiranje ugljika.
Generalni tajnik UN Ban Ki Mun ocijenio je da je taj fond "presudan za izgradnju povjerenja izmedju razvijenog i svijeta u razvoju". U Ujedinjenim narodima smatraju da je povjerenje ključno za postizanje sveobuhvatnog sporazuma o klimi. Meksička ministrica vanjskih poslova, Patricia Esponiosa, izjavila je da ovaj dogovor otvara novu eru u oblasti borbe protiv klimatsklih promjena, te kako završni dokument ne predstavlja „meksički tekst“, već zajednički dogovor na kojem su svi radili. Osvrćući se na kritike o rezultatima konferencije ona je rekla: „Ne trebamo gledati na Konferenciju u Cancunu kao na kraj procesa, već mnogo više kao na početak.“
Greenpaece je priopćio da završni dokument sa Konferencije u Kankunu predstavlja znak nade. „Doduše, klimatske promjene neće biti zaustavljene zahvaljujući tom dokumentu, ali je međunarodna zajednica sada jedan korak bliže tome da sljedeće godine u Durbanu, u Južnoj Africi, bude postignut sveobuhvatan ugovor,“ navodi ova Organizacija za zaštitu životne sredine.
„Rezultat je bolji nego što su mnogi očekivali. Unatoč tome, to je tek početak. Sada zaista mora započeti pravi posao,“ izjavio je šef Ureda za klimu Greenpaeca, Martin Kaiser.
Izaslanstvo Bosne i Hercegovina na čelu sa Ministrom Mladenom Zirojevićem prisustvovalo je na ovom velikom događaju.